Advent

U dane Došašća kršćani se pripremaju za Božić. Mole se, poste, darivaju i čine dobra djela. Čiste i ukrašavaju kuće te pripremaju namirnice za blagdanski stol. Iz generacije u generaciju ponavljaju običaje od kojih su se mnogi sačuvali do danas. Siju, primjerice, pšenicu da bi prizvali obilje te zlatnim šibama plaše zločestu, a sušenim voćem nagrađuju dobru djecu.

Etnologija Adventa ili Došašća u Hrvatskoj obiluje neobično maštovitim narodnim običajima, ritualima i ceremonijama koji su se ponavljali, ali i mijenjali kroz vjekovnu povijest. U želji da se što dostojnije i što ljepše obilježi Kristovo rođenje, tjednima su trajale pripreme za Božić. Molilo se i postilo, ali i družilo, zabavljalo i veselilo. Prizivalo se obilje i proricala budućnost.

Tako se zajednički, uz pjevanje i molitvu, išlo na prvu jutarnju misu, a već na Sv. Barbaru pojavljivali su se prvi čestitari. Na Nikolinje se plašilo šibama i lancima, a u noći Sv. Lucije djevojke su, u snu, mogle doznati za kojeg će se momka udati.

U kršćanskoj predaji Advent (latinski adventus) ili Došašće razdoblje je pripreme vjernika za jedan od najvećih kršćanskih blagdana, Božić. Započinje nedjeljom koja pada najbliže 30. studenom, blagdanu Sv. Andrije, traje četiri tjedna i završava na Badnjak. Obuhvaća četiri nedjelje koje prethode Božiću u spomen na četiri tisućljeća koliko je, prema Bibliji, prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.

Advent, razdoblje molitve, posta, specifičnih običaja i općenito pripremanja za proslavu Kristova rođenja, prisutan je još od 567. godine i duboko je ukorijenjen u europskoj i hrvatskoj kršćanskoj tradiciji.

Mnogobrojni hrvatski narodni običaji vezani uz Došašće svjedoče o posebnostima sredine i vremena u kojem su nastali, ali i o vjekovnoj pripadnosti europskoj kulturnoj sredini.

Brojna istraživanja o narodnoj tradiciji diljem Hrvatske u vrijeme Došašća, posebno u seoskim, ali i u gradskim sredinama svjedoče o velikom bogatstvu običaja, rituala, ceremonija i folklora, osobito na blagdane Sv. Barbare, Sv. Lucije i Sv. Nikole.

Sv. Barbara i Nikola

U vrijeme Došašća mnogo se molilo, odlazilo na mise i postilo. Ljudi su se više nego inače međusobno posjećivali i družili, a u mnogim su sredinama bili uobičajeni zorničari koji su nosili svijeće, baklje ili lampaše, pa se uz pjevanje i molitve zajednički išlo do crkve na prvu jutarnju misu.

U ovom su razdoblju bila uobičajena međusobna darivanja, dobra djela, ali i vraćanje posuđenih stvari i dugova. No, osim duhovne pripreme, brinulo se i za čistoću kuće i okoliša te za blagdanski stol. Čistile su se kuće i okućnice, odabirala se i bolje hranila živad i stoka koja će se blagovati, a u gradskim su se sredinama kupovale namirnice za svečarski jelovnik i ukusne božićne kolače.

Uz uobičajene pripreme, na blagdan Sv. Barbare, zaštitnice od nevremena, ali i ljudi s opasnim zanimanjima, vatrogasaca, vojnika i rudara, 4. prosinca, pojavljivali su se prvi čestitari, muškarci koji su svojim dolaskom u kuću najavljivali obilje, a u nekim se krajevima već sijala božićna pšenica.

Na blagdan Sv. Nikole, zaštitnika mornara, putnika i male djece, 6. prosinca, na tragu europskoga kulturnog miljea, u gotovo svim sredinama, osobito građanskim, bio je običaj darivanja.

Toga dana ili dan prije bilo je uobičajeno maskiranje u dobrog biskupa koji je u pratnji zločestog đavla, Krampusa, noseći poklone i zlatne šibe, uz zveket Krampusovih lanaca, obilazio kuće i nagrađivao dobru, a plašio zločestu djecu. Šibe, tradicionalni pokloni, sušeno voće i slatkiši te očišćene čizmice u prozorima, a ponegdje i cijela ceremonija zadržali su se do danas.

Božićna pšenica i sv. Lucija

Iako se sv. Nikola posebno štuje i u primorskim krajevima, u Dalmaciji i na otocima djeca su se darivala na blagdan Sv. Lucije, slatkišima i suhim voćem ostavljenim u čarapama ili papučama.

Na blagdan Sv. Lucije, zaštitnice vida, krojača i kovača, 13. prosinca, u gotovo svim krajevima djevojke su sijale pšenicu čijim se zelenilom prizivala plodnost i obilje u nadolazećoj godini. Narasla se pšenica, koja se po tradiciji vezala crvenom trakom koja je štitila od uroka, stavljala, ovisno o području, u kut sobe, na stol ili pod bor. U sredinu božićne pšenice, koja se sijala i u izdubljenu repu, negdje se stavlja jabuka, a negdje jedna ili čak i tri svijeće.

No, na blagdan Sv. Lucije bilo je i raznih drugih običaja. U nekim su krajevima toga dana muškarci ogrnuti bijelom plahtom i maskirani u ženu hodali selom i strašili djecu i mlade djevojke noseći izdubljene tikve s urezanim očima i ustima i svijećom, pladnjeve sa životinjskim očima i nožem ili lonce sa žeravicom. Osim djece, na meti su bile i mlade djevojke, a u nekim krajevima osobito djevojčice koje još nisu naučile plesti i kačkati.

Na Sv. Luciju mnogo se gatalo, posebno o udaji. Toga su dana neudane djevojke na jedanaest papirića ispisale imena momaka za udaju, a dvanaesti su ostavile prazan. Svakog su dana po jedan neotvoreni papirić bacale u vatru. Zadnji su papirić na Božić odmotale, pa ako je bio prazan, znale su da se neće udati, a ako je na njemu bilo ime, sljedeće će se godine udati baš za tog momka.

U nekim su područjima na Sv. Luciju djevojke za udaju postile, uvjerene da će se udati za momka kojega će te noći sanjati.

Od blagdana Sv. Lucije započinjala je i izrada tradicijskog božićnog nakita. Izrađivao se od papira, slame i plodova, prvobitno za ukrašavanje izvornoga božićnog ukrasa od zelenila, kinča, a poslije i za božićno drvce koje se pod utjecajem njemačke kulturne tradicije najprije udomaćilo u građanskim, a potom i u seoskim sredinama.