Mirisni vafli

Naši omiljeni, hrskavi, mirisni i fini vafli pojavili su se tek u srednjem vijeku. Nastali su u samostanskim kuhinjama, najvjerojatnije u trenutku kada je nekom palo na pamet da tijestu od brašna i vode od kojeg su se spravljale tanke, bezukusne oblatne za hostije za pričešćivanje doda mnogo finije sastojke, jaja, maslac i med, i učini ih poželjnim i za jelo.

Vafli su nastali u Francuskoj i Belgiji

Prema najstarijim zapisima, prvi konzumni vafli nastali su u 9. stoljeću u Belgiji, te Francuskoj u kojoj su primjerice već od 13. stoljeću postojali obloyeurs, slastičari specijalizirani za pečenje vafla koji su svoje proizvode prodavali na ulicama i ispred crkvi u vrijeme velikih blagdana. U 15. stoljeću vafli se peku i u Nizozemskoj te Njemačkoj i Austriji, da bi se u 16. stoljeću još više proširili i postali tipična protestantska slastica koja je omiljena i u Švedskoj i Danskoj. Nadalje, u 18. stoljeću u belgijskom gradu Liegu nastali su vafli s vanilijom koji su uz one iz Bruxellesa četvrtastog oblika s dvadeset udubina, jedni od najpoznatijih u svijetu. Krajem 18. stoljeća Thomas Jefferson, tada ambasador u Francuskoj, po povratku u SAD sa sobom je iz Starog svijeta ponio dvije važne stvari, napravu za izradu tjestenine i pekač za vafle. Pripadnici visokog društva preko noći su poludjeli za novom slasticom, pa su društvena događanja obogaćena balovima i partijima posvećenim vaflima.  

Vafle su jeli pripadnici svih staleža

U srednjem vijeku i renesansi vafli su se jeli u svim slojevima društva. No, oni za bogate pekli su se od finijeg brašna s podosta jaja, maslaca, šećera i meda, dok su oni za siromašne bili od prostijeg, ječmenog i zobenog brašna te samo posuti šećerom koji je tada bio vrlo skup. Vafli su u početku bili vrlo jednostavni, pa su u Francuskoj ličili na male okrugle lepinje, dok su u nekim dijelovima Njemačke bili tanki i savinuti u male role. Kasnije vafli postaju deblji, kvalitetniji i finiji te se kao primjerice u Belgiji i Nizozemskoj peku samo za velike blagdane, Božić, Novu godinu, pust i vjenčanja. K tome, prvi vafli su bili glatki, no već krajem 13. stoljeća željezni pekači, pa tako i vafli dobivaju specifičan reljefni raster u obliku saća (wafla je stara francuska riječ koja znači pčelinje saće). Potom, ovisno o podneblju, postaju sve raznolikiji i po obliku i po motivima, pa se peku okrugli, četvrtasti, u obliku srca ili stiliziranog cvijeta te s utisnutim biljnim i životinjskim motivima, krajolicima, grbovima, inicijalima i različitim natpisima. 

U početku je pečenje vafla bio težak posao

Vafli su se stoljećima pekli ručno, na otvorenoj vatri, uz pomoć pekača s dugom drvenom ručkom, koji su se sastojali od dvije međusobno spojene ploče od teškog lijevanog željeza (stoga su se vafli nazivali i željezni kruh) pa je za pečenje trebalo imati i snage i vremena. K tome, pečenje je zahtijevalo i mnogo vještine i iskustva, jer je pekač najprije trebalo dobro zagrijati i s jedne i s druge strane te dobro namastiti, najčešće maslacem. Nakon toga u kalup je pažljivo trebalo naliti i jednakomjerno rasporediti precizno odmjerenu količinu tijesta, a zatim također odmjereno pritisnuti gornji dio kako tijesto ne bi uslijed pritiska iscurilo iz kalupa. Potom je trebalo točno odrediti vrijeme pečenja, a zatim pažljivo izvaditi pečeni vafl, očistiti ostatke tijesta i krenuti iznova. Ovaj mukotrpan i zahtjevan posao u 19. stoljeću su olakšali mnogo praktičniji okrugli pekači bez drške, a nakon 1920. godine i neusporedivo jednostavniji električni pekači.