O božićnim kolačićima

U vrijeme adventa i Božića živimo u bajkovitom svijetu tradicionalnih keksa, kolača i kolačića. Naši su pladnjevi prepuni raznovrsnih ukusnih i mirisnih zvjezdica, kuglica, roščića, loptica, mjeseca, prutića, ploškica, puslica i gumbića koje s posebnom radošću spremamo po receptima naših najdražih, mama i baka. Sa sjetom listamo požutjele bilježnice s njihovim receptima i u mislima se vraćamo u djetinjstvo, u tople mirisne kuhinje i nježne zagrljaje.

Božićni kolačići potječu iz 18. stoljeća

Doista, u vrijeme Božića nema obitelji u kojoj ne mirišu neki od tradicionalnih sitnih kolačića kao što su vanilin roščići, poljupci od kokosa, londonski prutići, zvjezdice od cimeta, husarski gumbići, ruske kuglice ili keksi.

Pečemo ih iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće po toliko puta prokušanoj i hvaljenoj obiteljskoj recepturi, od najfinijih sastojka, oraha, badema, lješnjaka, kandiranog i sušenog voća, naranči, limuna, smokvi, datulja i grožđica te mirišljavih začina cimeta, vanilije, klinčića i anisa.

Zanimljivo je da većina recepata za naše omiljene božićne kolače, baš kao i božićno drvce, adventski kalendar i vijenac, potječe iz Njemačke i Austrije. Kako je za njihovo spremanje osim biranih sastojaka, neophodno i najfinije bijelo brašno, oni se peku od 18. stoljeća, razdoblja u kojem su se po prvi put pojavili mlinovi za fino mljevenje pšenice.

Medenjaci su nekad bili lijek

No, uz kekse i kolačiće od finog, prhkog, miješanog i biskvitnog tijesta, na našim blagdanskim stolovima često su i medenjaci i paprenjaci te slatki kruhovi, stoleni, koji imaju još dulju i zanimljiviju povijest.

Medenjaci su nastali još u 12. stoljeću u njemačkim i austrijskim samostanskim kuhinjama od brašna, jaja i meda te klinčića, anisa i papra, začina koji su se u to doba koristili u narodnoj medicini, pa su se jeli za ublažavanje različitih zdravstvenih tegoba.

U 13. stoljeću već su se pekli u brojnim pekarnicama, a kako su se lako oblikovali, u 15. stoljeću su se počeli peći i u obliku Adama, Eve i zmije te su se zajedno s ostalim pretečama kuglica, jabukama i orasima stavljali na božićna drvca. Posebne vrste medenjaka, paprenjaci, bili su omiljeni i kod nas, pa neke obitelji i dan danas ljubomoro čuvaju ne samo recepte već i kalupe za njihovo oblikovanje.

Najbolje paprenjake pekla je Magda Paprenjarka

Zanimljivo je da su za razliku od finih kolača koji su se u prošlosti spremali uglavnom u gradovima, paprenjaci za Božić bili obavezni i u selima i u gradovima. Tako je primjerice, ako je vjerovati Augustu Šenoi, u Zagrebu u 16. stoljeću najbolje paprenjake pekla i prodavala Magda Paprenjarka.

Naši tradicionalni paprenjaci imali su pravokutni oblik i slatkasto-papreni okus, jer se u tijesto od brašna, šećera, maslaca, meda i jaja, dodavalo i malo mljevenog papra. Bili su ukrašeni različitim biljnim i životinjskim motivima (stiliziranim cvjetovima, listovima, grozdovima, ribama, pticama) koji su se utiskivali pomoću izrezbarenih drvenih kalupa. Motivi, ali i recepti ovisili su o podneblju, pa su se primjerice u okolici Slavonskog Broda unatoč svojem nazivu pekli bez papra.  

Za stolu se tražilo dopuštenje pape

Za Božić su se, posebno u kontinentalnoj Hrvatskoj, spremale i danas pomalo zaboravljene stole, koje su se pojavile još u 14. stoljeću. U početku su stole koje svojim oblikom podsjećaju na zamotano novorođenče, malog Isusa, spremale samo od brašna, kvasca, šećera i vode u skladu s tadašnjim strogim pravilima o postu i izbjegavanju mlijeka i mliječnih proizvoda.

Zanimljivo je da bi stole možda takve i ostale da čelni ljudi pokrajine Thuringen, biskup i grof, nisu u drugoj polovici 15. stoljeća izmolili od pape dopuštenje da se spremaju ne samo s mlijekom i maslacem, već i ostalim finim sastojcima, sušenim grožđem, datuljama i smokvama, ušećerenom koricom limuna i naranči i rumom te da se nakon pečenja još i obilno uvaljaju u šećer u prahu.