Šuma s blagom

Šest ujutro. Istarski brežuljci prekriveni vlažnom, ljetnom mrenom ostavljaju dojam nepomične fotografije. Luciano, Biba, Bela i ja, poslagani u stari Renault četvorku, prethodnik svih današnjih terenca i SUV-a, pospano se spuštamo od Oprtlja prema dolini Mirne. Zavoj do zavoja, tajanstveni tamnozeleni pravokutnik zemlje se približava i nakon desetak minuta postaje tek stablo do stabla, hrast lužnjak do hrasta lužnjaka. Motovunska šuma.

Luciano zaustavlja automobil uz blatni puteljak. Biba i Bela iskaču sa stražnjeg sjedala šibajući repom i gladno melju prve metre na zraku.
Sad najprije moraju malo trčat - opravdava ih Luciano.

Ulazimo u čarobnu šumu tapeciranu debelom mahovinom, u kojoj vlada amazonski kaos i svaka sjemenka koja dodirne tlo ima iste mogućnosti preživljavanja, ako je kojim slučajem pomiluje jedna sunčeva zraka. Koncentracija kisika i intenzitet zelene izazivaju prvu vrtoglavicu. Pucketanje grana, jutarnji pjev ptica i kotrljanje rose po lišću odzvanjaju meko kao u stiroporom presvučenoj zvučnoj komori. Vlaga se provlači kroz guste tanke grane u obliku sjeverne magle. Netko puno veći i važniji od mene uzeo me s dva prsta poput pijuna i vratio na crtu vremena negdje daleko unazad.

Ma, će doć to sunce, ča misliš?
Nemam pojma, Luciano. To bi ja vas morala pitati.
Ma, ja pensan da će...
Nema veze. Ovdje je tako prekrasno da mi ni kiša ne bi smetala.

Luciano viče "Belaaa! Bibaaa!" i nagovara ih da traže, njuškaju, spuste glave, izoštre instinkte i koncentraciju.

Hodamo već skoro sat vremena, ali "blaga" niotkud. Preskačemo obrasle jarke i puteljke, dok Luciano nervozno pogledava u nebo.

Ma, to sunce...
Ne brinite Luciano. Tako je lijepo da ako se i smočimo...
Ma nisi razumila. Bez sunca nećemo znat di je auto!
A?!

Napokon Biba počinje uznemireno kružiti oko jednog stabla njuškom uronjenom u mekanu zemlju te mahnito kopati šapama, tipa crtani filmovi. Luciano je hvata jednom rukom oko vrata držeći je podalje od mjesta X. Malom lopaticom i rukama nastavlja kopati i mrviti grudice zemlje u ruci.

Evo ga! Ča san ti reka! Brava Biba! Brava! Tartuf!

Desnom rukom čisti bijeli grumen veličine šljive od zemlje, a lijevom iz džepa vadi pseći keksić i baca Bibi u usta.

Ovaj je dobar, da! Nije truli... nije ka spužva! Ovaj će biti dobar sa jaji ili pašton! Ga znaš spremit? Ako ne, ti ga ne dan! Je šteta!

Gleda me sumnjičavo. Ne izgledam mu kao netko tko zna baratati "blagom". Trudim se izgledati ozbiljno i kuharski iskusno, ali prvenstveno nezainteresirano za materijalne vrijednosti.

Ma, ne, Luciano! Ovo vam je prvi bijeli ove sezone...

Objašnjava da sezona bijelog tartufa traje od devetog mjeseca do polovine siječnja, a crni se može tražiti cijelo proljeće i ljeto. U dobrim godištima nedjeljom se u čarobnom pravokutniku, veličine 1 200 hektara, zna naći stotine tragača i pasa. Preko 700 ima službene dozvole, a još nekoliko stotina je ilegalaca.

Sljedećeg dana na Internetu pronalazim podatak da se godišnje može pronaći i do 2 000 kilograma "blaga". Pošto se svježi tartuf ne može zamrznuti, već samo zamotan u papir i zatvoren u staklenku držati u frižideru nekoliko dana, odmah se prodaje restoranima, privatnicima i Žiganteu. Domaćem poduzetniku od tartufa. Kada, u zimskim mjesecima, ni on ne može plasirati velike količine, dolazi gospodin Urbani iz Perugije. Svjetski poduzetnik od tartufa. Uzima sve i plaća sve. Nikad se još nije potužio da mu je previše.

Znaš tu je jedan koji traži sa svinjama... Ma, ja neznan, ja dobreg breka ne bi da za nič... - objašnjava Luciano.

Sutradan odlazim kod "onoga-koji-traži-sa-svinjama". Đek i Điđi šeću slobodni po San Mauru, seocetu iznad Momjana. Đek Meksikanac (neke meksičke pasmine!) je fenomen svoje vrste, svinja stara 11 godina! Điđi je "new entry", obećavajući praščić, pun volje da radi i uči. "Onaj-koji-traži-sa-svinjama" mi objašnjava da su ga uvjerili da će narasti do 25 kila, savršene veličine za svinju tragačicu tartufa, a on već sada, s 10 mjeseci, teži 60.

Pa, dobro, čime ga hranite? Blagom?